PREDGOVOR CIKLUSA SLIKA GEOMETRIJSKA RENESANSA
Dijalogom dosegnuti skladnost stavova u procesu likovnog čina, u dovršenom dijelu postignuti jedinstvenost dojma, sačuvati posebnost umjetničkih senzibiliteta bez nametljivosti osobnosti. U konačnici postići umjetničku autentičnost vidljivu u nizu ostvarenja. Htijenje je to Dražena Josipa Pavića i Ivana Lovrekovića koji već godinama promišljaju i realiziraju slike sinteze dviju duhovnosti i dvije ruke.
Razumljivo i stilskih podudarnosti, sličnih odabira poetika, prožetih do identičnog prožimanja slikarskog tkiva. lzraslog na zajedničkoj ideji koja zasigurno na putu do definitivnog opredmećenja doživljava mijene, kroz dogovore i vjerojatne kompromise. Ako nas u djelu prvenstveno zanima rezultat onda čini se i nije važno kako je do njega došlo, no bez sumnje i intriga kako to dvojica slikarski postaju jedno, a da pri tome nitko ne gubi na vlastitosti likovnog koncepta. Njihove dosadašnje izložbe potvrđivale su visoku umjetničku razinu djela izraslim na kreativnom preplitanju. Poveznica im je poštivanje klasične estetike i etike slike, s razložnom preobrazbom nekih načela i karakteristika velikih stilova prošlosti.
Prihvaćenih u smislu ishodišta koja su Pavića i Lovrekovića s tematske i formalne strane razradili sukladno i vremenu i likovnoj osjetljivosti. Drugim riječima i opća mjesta dobila su mjeru njihovog izraza. Fascinantnom vještinom oblikovali su likove u dinamičnosti i dramatičnosti baroknog svjetla. U scenama s ozračjem sakralne ikonografije, s prizorima iz mitološkog svijeta, s dodirivanjem pitanja egzistencijalnog. U monumentalnim kompozicijama tamne palete, u imaginarnom prostoru granice i bezmjerja, figure i predmeti dobivaju značenje stvarnog i simboličnog, u uprizorenjima donekle i literarnog karaktera. Lovreković i Pavić svojom figuracijom nametnuli su se prepoznatljivom snagom izričaja, u spoju invencije i sposobnosti mimetičke preciznosti u razradi epiderme predmetnog i inkarnata lica. Minucioznost izvedbe nikako nije bila sama sebi svrhom već nužnost sadržajne slojevitosti naslućene u stanjima uzdignuća do pijedestala običnog, stvari svakodnevnog.
U novom ciklusu došlo je na prvi pogled do radikalnih promjena. No brzo se uočava da mnoge novine logično izrastaju iz ranijih faza, da i u drugačijem okviru slike postoji kontinuitet gradivnih elemenata. Osnova slike je egzaktnija, prostor definiraniji u primjeni izvjesne arhitektoničnosti scene. I sam naziv ciklusa to govori «Geometrijska renesansa». Plohe s obrisom pravocrtnih linija, kocke sugeriranog volumena repertoar su geometriziranih tijela i likova. Podvrgnuti su čvrstom konstruktivnom redu, ritmu horizontala i vertikala ili pušteni u prostor pod utjecajem centrifugalne i centripetalne sile. S položenošću po pravilnosti pravca, uravnoteženi u različitim segmentima kadra, upisani u statičnost rastera ili pokrenuti praskom energije jezgre. Pavić i Lovreković slikari su discipline vidljive i u pomacima kretanja silnica forme obilježenih maksimalnom marnošću poteza, prisutnog u čistim i čitkim geometrijskim oblicima, u pravoj hiperrealističkoj perfekciji izvedbe predmeta, životinja, ljudskih likova, kojom tvarnost i taktilitet površine, struktura materijala nose punu likovnu uvjerljivost. S potrebitim vitalitetom, kontrastom hladnoj, ali atraktivnoj geometriji. Uprisutnjenoj i u tektonici fonda i osamostaljenim oblicima, u pravilnosti razvedene dubine slike i akcenta koji položajem ili kromatskim iskrenjem postaju dominante. Lovreković i Pavić scenarij slike neprekidno obogaćuju raznovrsnim formama proisteklih iz njihove zbirke često i dvoznačnih simbola. Od doslovnosti do davanja prizvuka enigmatskog, značenja koja se puko ne prenašaju od primjera do primjera, već kroz kontekst u kojem se nalaze dobivaju novu dimenziju. Primjerice geometrijska mreža u planovima slike moguća je ornamentalna datost, ali je i znak sputanosti životu svojevrsna krletka ljudskoj slobodi. U rasponima primijenjene ikonografije oblikovnog fundusa srazovi još su veći, amplitude obrata iznenadnije, pa izvorno postaje zagonetno, obojeno i nostalgičnošću. U orkestraciji fragmenata gradiraju se sudionici priče, prepliću motivi, u zbivanjima između stalnosti i prolaznosti. Vještinom ruke i maštovitošću Pavić i Lovreković mijenjaju perspektive, kutove gledanja predmeta i likova brižno im iscrtavajući silhuete, njegujući površine. Uravnotežujući scenu, i s mnoštvom jedinki i upućenošću na pojedini oblik. Streljačka meta s koncentričnošću krugova, slikarska ploha ispunjena sitnim trokutima, gigantizirana šahovska ploča, uvijek u izmjeni dviju boja, (jednu znade zamijeniti akromatska vrijednost crnog), potka su unašanja anegdotalnog. I minimalna intervencija dostatna je za česti dojam približavanja metafizičkom. Ponekad i paradoksalnosti nadrealnog započetog već u logičnoj raščlambi topografije slike, bliske i rasporedu apstraktnog polja... Kriteriji odabira lozinki razumijevanja daleko je od svake sheme, adiranje predmetnog je i spontano, a i proizlazi iz analize stvaralačkog rebusa. Lovreković i Pavić rukovode se racionalnim i emotivnim u podizanju intenziteta zbivanja premda sama tehnika rada traži urednost izgleda. I spomeničkog u slici i svake krhotine u njoj. Šarm je to djela s toliko otvorenosti u interpretaciji, lucidnosti, dnevničkih zapisa i nataloženih iskustava.
Umjetnička dosljednost nije narušena ostavši dovoljno prilagodljiva da bogatstvo inspiracije dobije pravu likovnu adresu. Pavić i Lovreković iz tamnih registra palete ušli su u svjetlo, posvojili boje kolorističke blistavosti. Opsesivnom predanošću opisivali su detalje uzbudljivog labirinta maste. lntegrirajući ih s ljepotom geometrijskih oblika i površina, pokazujući kako se suprotstavljeni polovi pomiruju u umjetničkoj istini. Kvadrati, pravokutnici, kocke su i koloristički prozori na zidu gradivne jedinke fasade, ali i stepenice koje vode i izvan fizičke granice slike. lspunjene inventarom dragih, poput nakita, stvari. Gdje su već sitne perle dostatne, i kao krik boje i kumuliranost svjetla, za pokretanje igre u ljepoti umjetničke začudnosti.
Stanko Špoljarić